Filmska grupa naše škole osvojila je treće mjesto dječjeg žirija na 60. Reviji filmskog stvaralaštva djece za dokumentarni film PAS i ja! U filmu upoznajemo učenike naše škole Josipa Matića i Roka Niki Kostovića, a napravili su ga Lucija Graovac (7.b), Marica Šimić (7.b) i Šimun Lončar (7.a). Mentorice su Ana Bajo i Tea Celić.
PAS ili poremećaj iz spektra autizma sve je prisutniji među našim vršnjacima, no o njemu se još uvijek premalo govori. Kao učenici škole u kojoj učenici s teškoćama iz spektra nisu rijetkost, željeli smo pokazati i njihovu stranu priče, njihove kvalitete i posebnosti koje, u druženju s njima, i nas obogaćuju. Nadamo se da će ovaj film doprinijeti još boljoj integraciji učenika iz spektra u cjelokupnu društvenu zajednicu te da će biti vjetar u leđa svima onima koji im nesebično pomažu da ostvare svoj puni potencijal.
Film će biti prikazan i u kinu Tuškanac od 20. do 22. listopada, ali u duplo kraćoj (15 minutna) verziji. Dulja verzija filma dostupna je ovdje:
Sve je počelo prošle godine kada smo dovršili svoj drugi pravi film, PAS i ja. Ja osobno nisam očekivala puno, već sam samo bila zadovoljna zbog dobro obavljenog posla. Nisam mogla ni zamisliti što će se dogoditi. Prošli smo na 60. Reviju filmskog stvaralaštva djece. Dobivši tu informaciju bili smo neizmjerno uzbuđeni. Sama pomisao mami osmijeh na lice.
Krenuli smo 29. rujna ujutro blizu Velesajma. Ondje je bio veći broj djece iz Zagreba i okolnih mjesta. Kada je bus stigao ukrcali smo se i krenuli na put. Vozili smo se pet sati; iz tmurnog i hladnog Zagreba u topao i sunčan Mali Lošinj. Stigli smo u hotel oko dva sata poslije podne te imali nešto slobodnog vremena za sebe. Prije nego što smo otišli u sobe dobili smo plan i program Revije te male suvenire. Došavši u sobe, ostavili smo stvari i otišli do bazena. Ondje je bio veći unutarnji bazen, bazen za masažu, plići bazen za djecu i jacuzzi. Proveli smo tamo sat vremena. Nešto kasnije smo se prošetali i krenuli spremati za večeru. Večera je bila u šest sati te smo imali otprilike sat vremena za pojesti. Izbor hrane bio je odličan, a kvaliteta još bolja. Sva moguća blaga bila su rasprostranjena po blagovaonici. Bila je ogromna gužva, ali to nije bio problem. Ono najbitnije je bilo dobro se najesti poslije napornog puta. Zatim smo išli na otvorenje filmske revije. Krenuli smo skupa s novim prijateljima te za dvadesetak minuta stigli. Za otvorenje same revije dvije su članice dječjeg žirija pripremile govor, a organizatori su im se pridružili na pozornici. Nakon proglašenja ove revije otvorenom, krenuli su filmovi. Bilo ih je podosta pa je sve to skupa trajalo do devet sati navečer. Kada je završila uputili smo se nazad prema hotelu. Idućega dana ujutro je bilo vrijeme doručak. Svi su otišli na doručak osim mene. Ja sam odlučila ostati u krevetu koliko god dugo mogu i biti odmorna za projekciju. Imali smo dvije projekcije i pauzu između. Kada je druga projekcija završila bilo je vrijeme za razgledavanje grada.
Padala je kišica, no to nas nije spriječilo. Imali smo voditeljicu koja nam je ispričala dosta toga o Malome Lošinju. Na Malom Lošinju nalazi se grad Mali Lošinj koji je veći i naseljeniji od Veloga Lošinja. U prošlosti je situacija bila obrnuta što objašnjava njihova imena. Povezani su otoci Cres i Mali Lošinj užim neprirodnim kanalom. Najviši vrh je malo brdašce Osorščica. Poslije te kraće prezentacije uputili smo se prema crkvi. Ondje smo čuli nekoliko grčkih legendi o nastanku otoka koju su, prema riječima naše voditeljice brutalne. Pomolili smo se i nastavili dalje. Ubrzo smo stigli do muzeja Apoksiomena; kipa sportaša izvađenog iz mora. Sam muzej je odlično uređen i jako dobro osmišljen, ali sam ja bila toliko umorna da sam skoro zaspala za vrijeme filma o njegovu nalaženju.
Nismo planirali, ali smo na kraju otišli i na upoznavanje filmaša gdje smo upoznali djecu s kojima smo se družili dobar dio vremena. Na početku nisam htjela ići na to upoznavanje, ali moram priznati da mi je bilo drago što jesam. Kada je i to bilo gotovo s curama iz Makarske smo se otišli družiti. Ispričali smo se i prošetali. Stigli smo do hotela te otišli na bazene i kasnije na večeru. Kao i inače, hrana je bila odlična. Stiglo je jutro i ja sam opet prespavala doručak. Ostali su pojeli nešto i otišli na bazene. Nisu imali puno vremena, ali su ga dobro iskoristili. Projekcije su krenule ujutro u devet sati, no mi smo došli na onu u jedanaest. Tada se prikazivao naš film. Poslije prikazivanja organizatori su nam postavili nekoliko pitanja na koja smo uspješno odgovorili. Idući na redu bio je ručak, a popodne smo iskoristili za odmor i kupanje. Iduće jutro bilo je vrijeme rastanka. Naše nove prijateljice morale su otići ranije te nisu bile na zatvaranju Revije i dodjeli nagrada. Mi s druge strane jesmo. Nismo imali prevelika očekivanja te smo smatrali da je dovoljna nagrada samo biti tu. Nismo mogli ni zamisliti da ćemo osvojiti jednu! Osvojili smo treće mjesto dječjeg žirija u kategoriji dokumentarni film! Bili smo ponosni na sebe te odlučili da ćemo se posebno potruditi za idući. Prošetali smo se gradom, nešto pojeli, spakirali se i krenuli za Zagreb. Bila sam sretna što ću vidjeti obitelj, ali istovremeno jako tužna što je ovome putovanju došao kraj.
Na projekcijama su prikazivali različite filmove koji su pripadali jednoj od šest kategorija. Kategorije su bile dokumentarni film, igrani, animirani, eksperimentalni, slobodni stil i tv reportaža. Meni su omiljeni filmovi bili Jurica, Petra stina, Izazov, Influneceri i ja te još njih nekoliko koji su me osobito inspirirali. Konkurencije je bilo dosta, ali bilo je tu i nekoliko filmova koji su bili nešto lošiji od ostalih. Sve u svemu bilo nam je odlično i rado bih ponovila sve avanture s naše prve filmske revije.
Lucija Graovac
Banditosi 