Ove godine radim radne bilježnice “kao stroj”, a neki bi rekli “kao odgovoran učenik”. Sigurno ne želim da se ponovi događaj od prošle školske godine koji me skoro do plača zabrinuo.Prošle školske godine ušla je u razred profesorica iz geografije. Krenula se pripremati za sat i potom je rekla da sljedeći sat pregledava radne bilježnice. Odmah sam se zabrinuo jer sam znao da cijelu godinu nisam ni dotaknuo radnu bilježnicu. Nisam htio dobiti jedan pa nisam ni pokazivao zabrinutost. To je bila velika greška jer sam onda i zaboravio na radnu bilježnicu. Sjetio sam je se tek dan prije sljedećeg sata geografije. To je značilo da imam samo par sati da napravim šezdeset stranica punih zadataka. Radio sam i radio preko pet sati i napokon sam završio. Na satu sam dobio pet i rekao sam si da se to više neće i ne smije ponoviti.
To je bilo prošle školske godine, a ova je tek počela. Vidjet će profesori kad tad radne bilježnice. Dobro, idem ja, trebam i radnu riješiti.
Deni
Danas sam se s prijateljima prisjećala naših najsmješnijih, najsramotnijih i najboljih trenutaka koji su se odvili u petom i šestome razredu. Dok sam čekala svoji red pokušala sam se prisjetiti najboljih trenutaka, to jest pokušala sam se prisjetiti trenutaka na koje ćemo se svi nasmijati, ali ništa mi nije padalo na pamet da je urnebesno ili barem malo smiješno s usporedbom na ostale priče. I tako sam razmišljala i razmišljala dok nisam čula nekoga da je spomenuo GEOGRAFIJU. Odmah sam se sjetila ne takosmiješnog događaja na prvome testu iz geografije. Bio je to prvi tjedan šestoga razreda, u utorak smo imali zadnja dva sata s našom profesoricom iz geografije profesoricom Dubravkom Bolfan. Svi smo bili jako tužni i pomalo zastrašeni jer u petom razredu nismo baš puno radili što se tiče gradiva. Također nismo pisali ni testove iz geografije, ali djelomično smo znali što nas čeka. Znali smo da nas čeka više učenja, znali smo da nas očekuju stroži kriteriji i također smo znali da ćemo morati pisati testove iz geografije. Kada smo se pozdravili s profesoricom Bolfan, dva dana kasnije smo upoznali našu novu profesoricu geografije profesoricu Anu Crkvenac. Kada sam prvi put vidjela profesoricu Crkvenac trnci su mi prošli cijelim tijelom. Profesorica je od nas očekivala tri puta više nego što je od nas tražila naša bivša profesorica. Nakon svakoga sata smo trebali napraviti radnu bilježnicu, morali smo raditi i još neke listiće koje nam je profesorica printala. Također smo morali raditi i još neke projekte i prezentacije. I tako, došlo je vrijeme za prvi ispit iako je prošlo tek mjesec dana. Učenje osam lekcija i još četiri podlekcije ostavila sam za tri dana prije testa. To nije bila dobra ideja – ostaviti toliko lekcija za učenje u samo tri dana bila je jako loša odluka. Ti su dani bili jedni od stresnijih dana u mome životu. Nakon tri dana učenja napokon je došao prvi test iz geografije. Dok nam je profesorica dijelila testove, meni se samo hladan znoj cijedio niz čelo, a tijelom su mi prolazili trnci. Bila sam jako nervozna kako ću napisati test – toliko da sam čak i par sekundi prije testa zaboravila pola definicija i pola postupaka za izračunavanje pojedinih zadataka. Mislila sam da neću znati odgovoriti na većinu pitanja, ali sam iz teorijskog dijela dobila bolju ocjenu nego u dijelu koji je imao zadatke s računanjem. Isteklo je naših četrdeset i pet minuta pisanja te je bilo vrijeme da predamo testove. Ja sam svoj test predala profesorici i potekla mi je suza niz lice jer sam znala da sam loše napisala i da profesorica neće biti zadovoljna time (a bome ni ja). Nakon tjedan dana smo dobili rezultate testova i ispalo je da sam na prvom testu iz geografije dobila svoju prvu jedinicu. Bila sam jako tužna i znala sam da ću je morati ispraviti. Tako je i bilo. Ja sam svoju jedinicu ispravila u peticu, ali sam i dalje znala da ne mogu ovako nastaviti, znala sam da ne mogu svaki test iz geografije ispravljati. Odlučila sam te godine da ću se popraviti, ali nisam u potpunosti poštivala tu odluku. Poprilično ista stvar se iznova i iznova događala.Iako prošlogodišnju odluku za geografiju nisam u potpunosti poštivala, ove školske godine odlučujem da ću se popraviti, ali ne samo u geografiji nego i u ostalim predmetima.I tako, dok sam ja završavala ovu priču o geografiji u šestome razredu, moji prijatelji su mi se pomalo krenuli smijati (ali nisu se smijali zato što se to meni dogodilo, smijali su se jer i oni imaju slična iskustva).
Judita
Sutra imamo školsku audiciju za mjuzikl – odlučila sam ići na nju. Neću propustiti još jednu priliku za dobar provod. Prije dvije godine u petom razredu odvijala se audicija za školski zbor. Bit ću iskrena – htjela sam ići, ali se nisam usudila. Naime, naša škola puna je aktivnosti poput odbojke, nogometa, zbora, benda, medijske, filmske. Idem na neke od tih aktivnosti, ali za to nisu trebale audicije. Užasno se sramim pjevati pred drugima, ne zbog svog pjevanja, već zbog “žirija” i publike. Još jedan od razloga je izbor glazbe koju drugi vole. Bojim se otpjevati rock pred njima jer mislim da im se ne bi svidjela moja izvedba. Kako god, odlučila sam da neću ići na audiciju za zbor. Nakon par mjeseci taj isti školski zbor kvalificirao se za najbolji zbor u Hrvatskoj, osvojili su puno nagrada, a za dva tjedna putuju u Pariz predstaviti Hrvatsku. O, kako mi je žao što nisam otišla na audiciju. Sada sam sedmi razred i dvije godine sam starija i pametnija. Odlučila sam otići na audiciju za mjuzikl kako mi se to ne bi ponovilo, a moj zaključak je da ne propuštam prilike koje mi se daju.
Marica
Bilo je to u petom razredu. Gledajući svoje ocjene iz 6. razreda pogledao sam i iz petog. Za domaću zadaću iz hrvatskog jezika trebali smo napisati svoju pjesmu.
Taj dan iz hrvatskog smo jezika učili liriku i na kraju tog sata profesorica je rekla da napišemo svoju pjesmu. Na tu sam zadaću bio zaboravio, a podsjetio me Dominik. Umjesto da sam to odlučio napraviti sam kao i cijeli razred, ja sam uzeo zbirku pjesama i prepisao pjesmu. Na početku idućega sata svatko je trebao pročitati svoju pjesmu. Ja sam pročitao svoju i profesorica je rekla: „Dobro, Jure!“ ali me svejedno pogledala malo čudnije. Idući sat profesorica je samo upalila google i utipkala ime ,,moje“ pjesme. Čim sam vidio naslov, znao sam o čemu se radi. Prvi puta sam dobio 1 u bilješku, a ako se ponovi ta ista jedinica ići će u rubriku.
Sada mi je, gledajući tu bilješku, žao što sam to napravio jer mi je tad bilo najneugodnije u životu.
Jure
Bio je to šesti razred kada nisam rješavao radnu bilježnicu iz geografije. Svaki sam se dan bojao da će profesorica uzeti i pregledati radnu.Zato je nisam ni nosio. I tako, iz dana u dan, lekcija po lekcija, zadaća po zadaća,ispalo je da nisam napravio oko sto stranica radne bilježnice. Otišao sam u školu bez radne misleći da će biti kao i uvijek – učimo nešto novo i profesorica kaže što je za zadaću. Ali nije bilo tako! Profesorica je stala i počela uzimati radne sve dok nije došla do mene. Rekao sam joj da nemam radnu pa mi je to zapisala u bilješke. Kad sam došao doma, odmah sam počeo rješavati zadatke. Pisao sam sve brže i brže, ali nije bilo vremena. Iako sam riješio sedamdeset stranica, ostalo mi je tridesetak. Bio sam umoran, ali i prestrašen. Sljedeći sam dan otišao u školu s nepotpuno riješenom radnom bilježnicom. Ipak, dogodilo se čudo! Profesorica mi je zaboravila uzeti radnu. Bio sam najsretniji čovjek na svijetu!Ipak, tada sam si obećao dvije stvari: da ću rješavati radnu bilježnicu i da ću biti odgovorniji.Sada, u sedmom razredu, radim istu pogrešku.
Andrija
Nova školska godina je došla. Vrijeme je da vratim glavu s praznika. Pospremala sam sobu i našla bilježnicu iz lektire. Sjela sam na krevet, krenula listati bilježnicu te sam se sjetila tih dana, zapravo tih noći. Bilo je to prije par mjeseci kada nam je profesorica javila kada i što imamo za lektiru. Odmah taj dan posudila sam knjigu iz knjižnice. Došla sam doma, odmorila se i napisala zadaću. Razmišljala sam što bih mogla raditi. Pogledala sam u lektiru i rekla si: ,,Ma, ima još vremena – ionako je lektira na kraju mjeseca.“ I tako sutra, prekosutra pa dan nakon njega te sam došla već do polovice mjeseca. Opet sam pogledala u knjigu i rekla: ,,Krenut ću s čitanjem sutra!“ Ni to se nije dogodilo. Zatim sam stigla do tjedna kada je već barem trebala biti pročitana. Brzo sam se primila knjige i čitala. Toliko sam brzo čitala da skoro ništa nisam razumjela, ali nije to sve. Zadatak za lektiru radila sam večer prije. Ostala sam dugo budna i cijelo vrijeme gunđala, a sama sam si bila kriva. Iz zadatka sam dobila dobru ocjenu, ali test je mogao biti puno bolji. I tako, dok sam se prisjećala tih noći, odlučila sam da ću lektire čitati, a zadatke raditi na vrijeme.
Katja
Prije nego što je ova školska godina krenula, s tatom sam se uputila u trgovinu kupiti nove bilježnice. Nešto prije odlaska u trgovinu prolazila sam kroz neiskorištene bilježnice iz šestoga razreda. Jedna od njih bila je bilježnica iz geografije. U tome trenutku smračilo mi se pred očima. Osjećaj hladnoće obuzeo me prisjećajući se svih trenutaka očaja zbog geografije. Bilo je to na početku šestoga razreda kada je u našu školu došla nova profesorica. Na prvu malo stroža, no draga i simpatična. Nažalost, koliko god profesorica bila dobra, njezin je predmet bio potpuna suprotnost. Dosadno gradivo zasićeno činjenicama o najglupljim mogućim stvarima. Činjenice i definicije koje smo morali naučiti za test bile su ništa naspram drugog dijela testa – geografskih vještina. U tome dijelu testa morate primijeniti naučene matematičke formule. Tako je, nakon mjesec dana, stigao na red prvi ispit. Pišući drugi dio testa, nisam znala kako postaviti zadatke ili obrazložiti svoje odgovore. Moje neznanje rezultiralo je jedinicom. Pošto je bio tek prvi test, bila sam uvjerena da ću moći ispraviti svoje pogreške. Tako su na red došli i ostali ispiti. Nisu bile jedinice, ali ni petice. Tek nešto između i približno dobro. Od sredine drugoga polugodišta moje su me ocjene držale budnom. Za svaki sam ispit učila satima, ali ništa nije urodilo plodom. Na kraju godine, srećom sam imala priliku odgovarati za pet. Iako moj prosjek nije bio za pet, trud na kraju uspio ga je podići. Godina je bila teška zbog mojega nemara. Zato sam ove godine odlučila da ću redovito učiti, pogotovo geografiju, te si ne dopustiti takvu pogrešku ikada više. Sada, nekoliko mjeseci poslije, već krećem učiti. Tako planiram i nastaviti.
Lucija
Danas smo imali sat geografije. Sve je bilo dobro dok profesorica nije pitala rješavamo li radnu bilježnicu. Prisjetila sam se 6. razreda.Bio je to jedan normalan sat, no u jednom trenutku profesorica je krenula pregledavati radne bilježnice. Većina nije imala ništa riješeno. Profesorica je rekla da će sljedeći sat pokupiti radne bilježnice i ocijeniti ih. Paničarila sam jer nisam imala ništa riješeno. Rješavala sam dio po dio, ali i dalje nisam sve riješila. I tako je došao dan prije sata geografije. Odlučila sam radnu ostaviti doma i reći da sam ju zaboravila. Idući dan kad sam to rekla, profesorica mi je dala još jednu šansu i rekla da mi neće dati jedan, ali da obavezno donesem na idući sat. Potpuno sam zaboravila na radnu iz geografije i nisam ništa više riješila. Ovaj put odlučila sam ju ponijeti. Ocjena koju sam dobila bila je dobar. Tada sam si obećala da nikad više neću zapustiti radnu bilježnicu.
Evo me danas u sedmom razredu. Ponovno zapuštam radnu bilježnicu.
Laura
Na kraju školske godine moje prijateljice, prijatelji i ja gledali smo razredne slike. Bilo je tu puno slika, no ja sam se posebno sjećala jedne. Bila je to slika mojeg razreda i mene kako se zabavljamo na igralištu pored škole. To je malo, no zabavno igralište puno djece. Razmišljala sam o toj slici cijeli dan. Sjetila sam se da sam krajem drugog polugodišta šestog razreda jako ometala nastavu i da nisam previše učila. To stvarno nije bilo dobro. Loše sam se osjećala jer sam ometala rad svojim prijateljima i profesorima. Odlučila sam to promijeniti. Odlučila sam ne pričati tijekom sata i svaki dan poslije škole prvo se, naravno, odmoriti, a onda učiti.
Neva
Par dana prije početka sedmog razreda gledao sam bilježnice i vidio bilježnicu iz koja me podsjetila da sam bio dobio dodatne zadatke iz matematike.Sjedio sam u klupi, a profesorica iz matematike pregledavala zadaću. Došao je red na mene, ali pošto je bio kraj školske godine, profesorica je gledala koliko imamo nenapisanih zadaća. Ja sam ih imao dosta te sam dobio dodatne zadatke koje trebao riješiti u iduća dva tjedna. Ne budem li ih riješio, idem na produžnu. Prvo sam mislio da će to biti lako, no uz sve obaveze i zadaće nije bilo nimalo lako. Prvi je tjedan završio, a ja sam možda napravio pet od dvadeset zadataka. Ubrzano sam krenuo s radom. Tjedan je bio pri kraju, a ja nisam bio gotov. Došao je dan prije nego što moram predati dodatne zadatke. Radio sam ih barem dva sata i napokon sam završio, ali nisam znao jesu li točni. Provjerio sam ih par puta i sutradan odnio u školu. Uspio sam ispraviti ocjenu! Bio sam najsretniji jer nisam morao na produžnu.I, eto, to je priča o tome kako sam skoro završio na produžnoj iz matematike. Sad idem u sedmi razred i odlučio sam da ću napisati svaku zadaću, ili je barem ispraviti.
Leo
Banditosi 