Danas je bio jedan od najgorih dana u mojem životu. Dobila sam loše ocjene iz matematike i geografije. Da stvar bude još bolja, drugi su me zbog toga gnjavili. Jedina osoba za koju znam da će me razumjeti je moja sestra.
Došavši kući, pojurila sam u sobu tražeći sestru. Čim sam ušla u našu sobu, počela se derati na mene. Željela je biti sama, kao i inače. Nisam si mogla pomoći te sam izašla plačući. Sve što mi je majka na to rekla jest da je ne bih trebala gnjaviti. Osjećaj ljutnje u meni bio je moćan, no nije uspio spriječiti suze. Ostatak dana nisam progovorila ni riječ s obitelji. Poželjela sam nestati s lica zemlje, otići u neki bolji svijet gdje će sve biti ljepše. Što ako je to stvarno moguće? Što ako postoji način da otputujemo u paralelni svemir, baš kao likovi iz knjiga? Možda se i sam odgovor nalazi u knjizi. Idućeg sam dana pronašla knjigu znanstvenika i nositelja Nobelove nagrade, Sheldona Coopera pod nazivom „Tajne i ogledala svemira“. Prema njegovu zakonu o superasimetriji, svemir je jedno veliko ogledalo koje reflektira bezbroj različitih, a sličnih slika – odraza. Pronađemo li način da vidimo više slika istovremeno, pronašli smo i ključ putovanja kroz prostor. Kako bismo došli do izuma koji će nam omogućiti putovanje kroz vrijeme i prostor, moramo spojiti ključne dijelove: ogledalo, odašiljač slike, kvantno računalo i trulu radioaktivnu bananu. Pomoću pravilno upisanih koordinata i odašiljača slike, naše će se tijelo, atom po atom, teleportirati u paralelni svemir. Nisam imala vremena za gubljenje. Bilo je vrijeme za provođenje teorije u djelo. Uz lagani trzaj i bljesak, sve se zamračilo. Nisam mogla razaznati jesam li u dubinama svemira ili samo u mračnoj prostoriji. Odgovor sam dobila kada je majka došla u moju sobu i upalila svjetlo. Na moje iznenađenje, u prostoriji se nalazio samo jedan krevet. Moj eksperiment je uspio! Pronašla sam svoj savršeni svemir! Moje sestre nije bilo. Moji su me roditelji idućih par dana obasipali ljubavlju i sve je bilo savršeno. Sve! Dok nisam dobila jedinicu u školi. Tog trenutka moji su roditelji otkrili svoju mračnu stranu. Derali su se i prijetili mi. Mislila sam da je sve to samo njihov način odgoja, no ono što sam poslije iskusila bilo je izvan granica normalnog. Moji su takozvani roditelji ubili moju stariju sestru zato što ona nije bila „savršena kći“. Znala sam da mene čeka ista sudbina. Potrčala sam ne bih li što brže pobjegla. Jurila sam ulicom tražeći pomoć sve do trenutka kada su me dočekali zvuk trube i bljesak svjetlosti. Bespomoćno sam izdahnula. Bila sam sigurna da je moj život gotov te da sam službeno u raju. Ipak, na veliko iznenađenje, probudila sam se u svom krevetu. Bila sam neopisivo sretna. Otvorila sam oči ugledavši svoju obitelj. Grlili su me i ljubili, sretni i zahvalni što sam živa. Ispostavilo se da je moje putovanje u paralelni svemir bilo samo san. U stvarnome životu, ljuta na svoju obitelj, pobjegla sam od kuće što je dalje moguće. Bježeći, auto je doletio niotkuda. Završila sam u komi, neprestanom snu. Nasreću, dva tjedna poslije sam se probudila. Bila sam neizmjerno zahvalna Bogu što mi je podario drugu šansu.
Od sada neću više dramatizirati jer, kao što i sami vidite, to vas može koštati života. Za svoju ću sestru imati više razumijevanja jer nikad ne znate drugu stranu priče, ne znate što se nalazi s druge strane ogledala. Koliko god loše bilo, zapamtite da probleme ne možemo zaobići – probleme moramo riješiti.
Lucija Graovac
Ja sam Patrik i imam svoj paralelni svemir. Moj paralelni svemir se zove Pakox. U mojem svemiru naravno da nisu ista pravila kao u stvarnom svemiru. Ovdje možeš voziti aute i sva prijevozna sredstva čak i ako si maloljetan ili nemaš vozačku dozvolu. Ipak, u takvim vožnjama moraš se služiti određenim cestama i stazama.
Sada se vjerojatno pitaš kako doći do mojeg paralelnog svemira. Samo trebaš reći: „Johny!“ Nakon toga teleportirat ćeš se u jednu mračnu sobu. Ispred tebe bit će laptop na kojem ćeš trebati napisati lozinku MPQRC te si tako osigurati ulaz u moj svemir. Za dobrodošlicu ćeš se probuditi u krevetu, a ispred tebe će biti tvoja najdraža serija i palačinke namazane čokoladom. Nakon jela i gledanja najdraže serije imaš pravo na sve osim ubijanja ljudi i životinja. Kad napraviš dobro djelo, dobivaš 100 000 eura. S tim novcima možeš raditi bilo što.
Nadam se da ti se svidio moj paralelni svemir Pakox i da ću baš tebe vidjeti jedanput u njemu.
Patrik Šoštarić
Probudio sam se u tri ujutro i čuo tatu kako nešto radi u kuhinji. Krenuo sam prema njemu da vidim što radi. Probao sam biti što tiši, no on me primijetio i rekao da odem u krevet. Krenuo sam, ali prije nego sam otišao, popio sam nešto s njegovog stola i otišao spavati, no to nije bilo bilo kakvo piće.
Alarm me probudio i ustao sam. Nisam uočio ništa čudno. Krenuo sam na doručak i vidio nešto čudno. To je bila ženska verzija mene. Krenuo sam prema njoj, a ona je rekla da izgledam kao ona. Rekao sam da sam njezin rođak i da sam je došao posjetiti, no bila je pametna i pitala: „Koje joj je ime?“ Zašutio sam i rekao istinu. Ona nije bila iznenađena i rekla je da zvuči kao nešto što bi ona napravila. Rekao sam da se zovem Leo, a ona mi je rekla da se zove Lea. Htio sam se vratiti, a ona mi je htjela pomoći u tome. Gledao sam na internetu kako se vratiti. Našao sam nešto. Pisalo je da moram pojesti plutonij. Mislio sam da je laž, ali u kući je bilo plutonija pa sam pokušao. Pojeo sam komadić i došao u neku čudnu kuću gdje sam vidio svoju sliku kad sam bio malen. Vidio sam neku osobu koja je izgledala kao ja, ali bila je starija i imala je djecu. Primijetio me pa sam se sakrio u ormar. Ipak, našao me i pitao: „Što radiš ovdje?“ Začudio sam se jer nije bio iznenađen. Znao je da dolazim iz drugog svemira i da me nitko ne smije vidjeti. Brzo je ušao u sobu i dao mi znak da dođem. Rekao je da uđem u ormar i kažem gdje želim ići. Rekao sam da želim na Havaje, no on me ispravio i savjetovao mi da kažem kako želim kući. Tako sam učinio i našao se u pravoj kući.
Probudio sam se i imao osjećaj da je to bio samo san, no jedan dio mene zna što se dogodilo.
Leo Pavlović
Ja sam Marica Šimić, učenica sam 7. b razreda i najdraži predmet mi je fizika. Prije par dana smo spomenuli nešto o paralelnim svemirima. Jako sam se zainteresirala za tu temu. Htjela bih posjetiti svoj paralelni svemir.
Prije tjedan dana odlučila sam malo istražiti kako bi bilo moguće tamo „otputovati“. Za početak sam pitala profesoricu da mi ispriča nešto malo više o tome. Ona mi je rekla da se o tome, nažalost, jako malo zna i da je to samo jedna od teorija koje su izmislili (ne zna se je li to istina). Rekla mi je da mi za sada ne može pomoći. Malo sam se rastužila, no volja je bila još jača jer bih bila prva koja je posjetila paralelni svemir. Sutradan sam otišla u kuću preminule bake i djeda i odlučila potražiti neke knjige koje su oni koristili – bili su uspješni znanstvenici. Otišla sam u podrum i našla sve stare izume koje su oni napravili i koristili. Nakon sat vremena istraživanja u smeću sam pronašla išaranu knjigu. Na njoj je pisalo „Drugi svemiri“, a ispod toga bio je potpis moga djeda. Otvorila sam je i među svim temama uočila poglavlje „Ja u svemiru“. Počela sam čitati. Pročitavši, shvatila sam da zapravo moram razraditi svoju teoriju kako bih došla do paralelnog svemira. Nakon tri dana razmišljanja došla sam do zaključka da bih mogla uzeti voćnu kašicu i prosuti je po kutiji, zatim se zamotati u foliju i teleportirati se uz pomoć binarnog sustava. Nakon pune muke ušla sam u kutiju, zaklopila je, a onda… Izašavši, sve je bilo na svom mjestu, ali su isto tako svi izumi radili. Izašla sam iz podruma i vidjela baku i djeda. Zagrlila sam ih, no oni me nisu prepoznali. Nakon što sam im sve ispričala, rekli su mi da nemaju djece pa nisu mogli imati ni unuku. Rastužila sam se, no ipak sam odlučila družiti se s njima i pokazati im kako je to kad imaš dijete. Radila sam s njima sve što sam radila sa svojom bakom i djedom u drugom svemiru. Jako smo se zabavili, ali bilo je vrijeme za povratak u moj svemir. Zagrlili smo se i pozdravili pa sam otišla natrag u podrum. Ušla sam u kutiju, a onda… Tri, dva, jedan… Otvorila sam kutiju i našla se u svojoj sobi. Pogledavši laptop, vidjela sam natpis „Vratili ste se iz starog svemira“, što bi značilo da su u tom svemiru samo bake i djedovi. Sutradan sam shvatila da će taj svemir izumrijeti pa sam sama sebi obećala da ću ga ponovno posjetiti.
Popodne se sve vratilo u normalu, a za ovo, bar za sada, nitko neće saznati.
Marica Šimić
Već od malih nogu zanimala me fizika. Stalno bih čitala o njoj. Kad god sam otišla kod djeda, pričala bih mu što sam novo naučila. On je bio jedini s kim sam mogla pričati. Roditelji su mi stalno zaposleni. Uvijek bi me, nakon što se vrate s posla, odvezli kod djeda kako im ne bih smetala. Nemam ni sestru ni brata. Kao i svakoga dana mama i tata su se vratili s posla i odvezli me k djedu. Ušavši u kuću, pozvala sam ga, no on se nije odazivao. Otišla sam u njegovu sobu i tada doživjela najveću noćnu moru. Djed je bio mrtav. Dva tjedna nisam mogla doći k sebi. Mama i tata pitali su me želim li otići s njima pospremiti djedovu kuću. Pristala sam. Dok sam ulazila u kuću, oči su mi se napunile suzama. Ušla sam u djedovu sobu i počela pospremati stol. Na stolu sam pronašla knjigu o paralelnim svemirima i nacrt nekog vremeplova. Izgledalo je da djed nešto planira, a ja ću otkriti što. Počela sam tražiti dijelove nacrta. Bili su ispod kreveta u kutiji. Brzo sam krenula sklapati dijelove po djedovim uputama. Složila sam vremeplov, pokrenula ga i ušla u njega. Kutija se zatresla te potom smirila. Skupila sam hrabrost i izašla iz nje. Ništa se nije promijenilo. Nisam bila sretna. Krenula sam prema mami i tati, barem sam tako mislila. Dočekao me djed – živ i zdrav. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Zaletjela sam mu se u zagrljaj. Htjela sam da taj tren zauvijek traje. Djed me upitao što mi je pa sam mu sve ispričala. Rekla sam mu kako je u mome svemiru on mrtav, kako sam pronašla dijelove za vremeplov i kako sam ga složila. Nisam više izdržala, briznula sam u plač. Djed me tješio. Nakon nekog vremena sam se smirila. Djedu je sinula odlična ideja. Pitao me želim li s njime složiti stroj koji izbacuje hranu koju god zaželiš. Djed je oduvijek imao sjajne ideje, ali ovo mu je najbolja. Zajedno smo potražili dijelove u kući. Kada smo ih sve pronašli, djed je izvadio nacrt za stroj. Zajedno smo ga krenuli slagati. Sve je bilo kao i nekad. Složili smo ga i odmah isprobali. Govorili smo jela koja su nam padala na pamet, a stroj ih je radio. Bili smo oduševljeni. Onda sam shvatila da je već dosta vremena prošlo. Rekla sam djedu da moram poći kući. Čvrsto me zagrlio i odveo do vremeplova. Prije nego sam otišla, rekao mi je da ne budem tužna jer će on uvijek duhom biti sa mnom. Zaplakala sam. Ponovno sam izašla iz vremeplova i krenula prema mami i tati. Ovaj su put bili tamo. Vidjeli su da plačem. Čvrsto su me zagrlili i rekli mi ono što mi je i djed rekao – on će uvijek biti tu duhom.
Katja Šumić
Prije par dana sanjala sam da sam završila u paralelnom svemiru. Ispričat ću vam što se dogodilo i kako sam upoznala drugu sebe.
Sve je krenulo u utorak. Zbog povišene temperature i iznimno velikog umora nisam išla u školu. Kako sam bila jako slaba i umorna, cijeli sam dan ležala u krevetu i dosađivala se. U jednom mi je trenutku prekipjelo te sam odlučila nešto i raditi. Odlučila sam uzeti knjigu za lektiru „Čudesni svjetovi Albieja Brighta“ i čitati. Uistinu sam se uživjela u radnju. Nakon pedesetak stranica, počela sam osjećati umor. Kapci su mi bili sve teži i ubrzo sam zaspala. Tako tipično za mene! Nekoliko sam se sekundi kasnije počela tresti i vidjela sam…vidjela sam SEBE!? Sjedila sam u sobi za radnim stolom na svojoj novoj roza sjedalici. U sobi nisam bila sama jer je tamo bila i moja najbolja prijateljica Marta. Sakrila sam se u ormar i pokušavala nekako odgonetnuti kako i zašto sam se našla tu gdje jesam – u paralelnom svemiru. Nakon nekog vremena Marta je otišla iz sobe, a ja sam iskoristila priliku da dobijem odgovore na sva svoja pitanja. Polako sam otvorila vrata ormara i ugledala nasmiješeno lice. To je bila Judita 2. Uhvatila me za ruku, povukla me i rekla da će mi sve objasniti kada Marta ode kući. Čule smo da se približavaju koraci pa me Judita 2 ponovno gurnula u ormar i rekla mi da budem što tiša jer me Marta ne smije čuti. Kad su se vrata sobe ponovno zatvorila čula sam: „Brzo, izađi iz ormara, nemamo vremena!“ Judita 2 pokušavala mi je objasniti kako sam dospjela u paralelni svemir. Rekla mi je da je Teuta 2 nestala te da treba moju pomoć.
U tom sam se trenutku protresla jer sam čula glas svoje mame kako me budi. Vidjela sam knjigu u svojim rukama i shvatila da je sve to bio samo san.
Judita Galošić
Sjedio sam u svojoj sobi, pisao sam zadaću iz matematike, kao svaki dan, i odjednom čuo neki usklik iz dnevne sobe. Bio sam sam kod kuće pa sam se prepao.
Uzeo sam svoju „nerf“ pušku i polako otvorio vrata svoje sobe. Pogledao sam u dnevni boravak i vidio samoga sebe. Vidio sam čudo! Htio sam se približiti Deniju, ali kada sam pogledao malo bolje, vidio sam da Deni ima tamno zelene oči. Pomislio sam: „Ljepše mi stoje zelene oči od smeđih!“ a onda sam se usredotočio na biće koje je stajalo ispred mene i zbunjeno zurilo. Deni je progovorio: „Dođi sa mnom, u moj svemir, samo mi moraš vjerovati.“ Pustio sam pušku iz ruke i približio mu se. Uhvatio me za ruku i pitao jesam li spreman. Odgovorio sam da jesam dok je on iz džepa vadio neki daljinski upravljač. Stisnuo je gumb na kojem je pisalo dom, a ispred nas se stvorio portal. Prošavši kroz njega, došli smo u njegov svemir jako sličan mojem. Tepih u dnevnom boravku bio je crvene boje, a ne zelene. Htio sam ga štošta pitati, ali je rekao da nemamo vremena. Zajedno smo odjurili u njegovu sobu. Želio je da odem umjesto njega u školu i napišem zadaćnicu. Pokušao me prevariti! Ne želim ovako lošoj osobi radite takve usluge, zato sam mu uzeo upravljač i otvorio portal. Pobjegao sam bez njega natrag u svoj svijet.
Bila je to prevara, a ja sam nasjeo. Nikad neću zaboraviti ovaj događaj.
Deni Sappe
Sve je krenulo početkom školske godine kada su se moji roditelji rastali zbog konstantnog svađanja. Sada ću vam ispričati sve o paralelnom svemiru u koji me odvela moja kvantna teorija.
Nakon odlaska moga oca bila sam jako tužna. To me potaknulo na čitanje knjiga. U školskoj sam knjižnici pročitala ulomak iz knjige o kvantnoj fizici. Pisalo je nešto o paralelnim svemirima. Pisalo je da ti svemiri mogu biti isti, ali i razlikovati se po sitnicama. Iz glave mi nije izlazilo to da bi, možda, u paralelnom svemiru moji roditelji mogli biti u sretnome braku. Čim sam došla kući, razmišljala sam kako doći u paraleli svemir. Došla sam na ideju da u kutiju stavim jabuku i kvantno računalo. Nisam htjela riskirati i prva ući u kutiju pa sam teoriju prvo isprobala na svojoj kokoši. Kokoš sam namamila u kutiju i zatvorila je. Čulo se kokodakanje koje je nakon nekoliko sekundi prestalo. Nisam bila sigurna što se dogodilo pa sam sa strahom podignula poklopac kutije. Očekivala sam da će kokoš početi trčkarati po prostoriji, ali kutija je bila prazna. Moja kvantna teorija jabuka funkcionira! Ovaj put isprobala sam teoriju na sebi. Kad sam izašla iz kutije, sve oko mene bilo je isto. Soba je bila razbacana, sve su moje stvari bile na istom mjestu, knjige na polici, ali primijetila sam da je boja tepiha drugačija. Sobi se približavao muški glas. Sakrila sam se ispod kreveta. Ušao je u sobu i sjeo na stolac. Promatrala sam ga. Bio je to dječak. Iznenada sam osjetila ugriz na nozi. Bila je to susjedina kokoš. Ponovno sam pogledala prema dječaku, no njega za stolom više nije bilo. Odjednom me netko povukao za noge. Bio je to dječak koji je izgledao isto kao ja, no drugog spola. Pitao me tko sam i otkuda sam. Provela sam neko vrijeme s njim i bilo je odlično.
Nažalost, morala sam se vratiti kući. Kod kuće su me dočekali roditelji koji su me izgrlili. Dobila sam nagradu za svoju teoriju.
Laura Mioč
Ja sam Jure Hrstić i idem u 7. razred Osnovne škole Grigora Viteza. U razredu nas je samo trinaestero pa smo zato i složni. Ne mogu odrediti najboljeg prijatelja, ali svakako mi je Andrija među boljima. Znam ga od malih nogu i uvijek je uz mene te se nadam da će još dugo biti.
Jednog sam dana nakon škole pričao s njim na mobitel. Bio sam sam doma i odjednom je netko pozvonio na vrata. Nisam znao tko je, ali sam svejedno otvorio. Na vratima je stajao poštar s velikom i teškom pošiljkom. Preuzeo sam je iako nisam znao što se unutra nalazi. Otvorivši, ugledao sam svijetleću staklenu posudu na kojoj je pisalo opasno po život. Pisalo je i da je to vremeplov. Rekao sam Andriji da moram ići i da ću ga nazvati kasnije. Ušao sam u posudu i pritisnuo crveno dugme. Svjetlo se odjednom ugasilo, a ja sam se vratio u svoju staru kuću. Mislio sam da je prevara sve dok nisam pogledao kroz prozor. Ispred prozora nalazio se park ispunjen djecom koja se igraju. Nisam imao vremena gledati kroz prozor, morao sam u školu. U razredu su me svi čudno gledali. Sjeo sam pored Andrije koji me samo ignorirao. Nije mi bilo jasno što se događa i bio sam tužan. Vrativši se kući, nisam pronašao nikoga osim staklenke. Nije bilo druge nego ponovno ući u staklenku i vratiti se u svijet iz kojeg sam došao.
Uspio sam se vratiti. Sutradan u školi sve je bilo kao i inače. U paralelnom svijetu jedino lijepo bio je pogled kroz prozor. Ipak je ljepše družiti se sa svima tako da su svi sretni.
Jure Hrstić
Banditosi 