Dana 3. travnja u knjižnici Savica prisustvovali smo promociji knjige Iva, do mjeseca i natrag autora Romana Simića u pratnji naše knjižničarke. Nas nekoliko cura iz sedmog razreda odlučilo je pridružiti se ovome događaju i nismo požalile. Naprotiv, iz knjižnice smo izašle inspirirani i očarane riječima autora.
Promocija je krenula u 18 sati, u prednjem prostoru same knjižnice gdje je već bio velik broj djece iz druge škole. Sva su sjedala bila popunjena, stoga smo se smjestile u prednjem redu gdje smo najbolje vidjele Romana Simića. Kada je došao čuli smo neke zanimljivosti o njemu. Pisanjem se bavi već duži period vremena, još otkada je bio naših godina, a njegova karijera započela je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je završio studij komparativne književnosti i španjolskog jezika. Od onda osvojio je mnogobrojne nagrade kao što su: nagrada „Grigor Vitez” za najbolji dječji tekst u slikovnici Jura i gospođica Zavissst, 2020. godine, nagrada Kiklop za prozno djelo godine iz zbirke Nahrani me, 2013. godine. Dobitnik je 1. i 2. nagrade Večernjeg lista za najbolju kratku priču, 2012. i 2009. godine. Kada ga je voditeljica susreta pitala ponešto o njegovim nagradama i kako ih je osvojio, objasnio je koliko je to drugačije od uobičajenih nagrada. Primjerice, kada otrčite maraton najbrže dobit ćete 1. nagradu i to neupitno, no u svijetu književnosti imamo određenu komisiju koja će na temelju svojih dojmova odlučiti kome će pripasti nagrada. Nakon upoznavanja s osobom pred nama čuli smo nešto i o knjizi koju je napisao. Roman je prvenstveno napisao ovu knjigu za sebe i dijete koje će uvijek živjeti u njemu kao i u drugima te za svoju vlastitu djecu. Sam je autor više puta izjavio: „Ivu sam možda ponajprije pisao za svoje klince i sebe, nastala je iz glasa moje kćeri.” Roman navodi kako je današnja generacija puno drugačija u najboljem mogućem smislu posebice što se tiče međusobnog prihvaćanja što je htio uključiti u knjigu, ali nije htio izostaviti dio sebe kao primjerice njegovu ljubav za poviješću i probleme s kojima se suočavaju razvedene obitelji. U knjizi imamo protagonisticu Ivu i njezina dva brata, najbolju prijateljicu za koju možda gaji nešto više od obične prijateljske ljubavi, oca koji obitelj odvodi u Liku, gdje će se susresti s drevnom legendom o izgubljenom blagu Grčkih predaka. Zar je blago stvarno i hoće li ga pronaći? Hoće li se ovo putovanje koje nikoga nije posebno uzbudilo promijeniti? Pretvoriti u nešto bolje i donijeti nove avanture? Kako će stvari u konačnici završiti za Ivu i njezinu obitelj?, samo su neka od mnogobrojnih pitanja koja su u meni pobudile znatiželju i želju za čitanjem ove knjige. Nakon još nekoliko pitanja, došlo je vrijeme da mi, publika, postavimo svoja pitanja na koja je Roman spremno odgovorio. Otkrili smo da se pisanjem bavio još od rane mladosti iz potrebe za izražavanjem mišljenja koja nije mogao izustiti. Pisao je pjesmice, pričice i slično. Sve ono što je pisao učinilo ga je uspješnim autorom i organizatorom različitih događanja vezanih uz književnost koji je danas. Moje iduće pitanje više je bilo usmjereno na čitanje- zašto voli čitati? Ono što me iznenadilo jest da je on mene pitao istu stvar. Odgovorio je na pitanje, s pitanjem. Bilo mi je drago što sam mu imala priliku opisati osjećaje i emocije koje su prisutne u meni tijekom čitanja i pisanja. Izgovorivši to naglas i podijelivši svoje nedavno iskustvo u svijetu knjiga spoznala sam kako smo slični po tome pitanju. Putovanje u nove svjetove, bježanje od realnosti. Mora da je to ono što i on osjeća čitajući i pišući i ono što mene definitivno gura ka čitanju njegove najnovije knjige namijenjene upravo našem uzrastu, tinejdžerima.
Na kraju same promocije i događaja fotografirali smo se s njime i dobili njegove autograme. Nisam ni mogla očekivati da će zapamtiti moje ime i napisati tako lijepu posvetu. Ne mogu ni opisati koliko mi je drago što sam upoznala ovog fantastičnog pisca i dobroćudnu osobu, za čiju knjigu sigurno mogu reći isto. Nadam se da ćemo imati još sličnih prilika i promocija knjiga, no znam da mi je ova za sada definitivno omiljena.
Banditosi 