Vukovar je grad na istoku Lijepe naše na područje Srijema, gdje se na rijeci Dunav nalazi najveća riječna luka. Upravno i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije. Broj stanovnika u centru grada i široj okolici je nešto manji od dvadeset osam tisuća stanovnika, a gradonačelnik grada je Ivan Penava. Ljepota grada nije upotpunosti očuvana. Naime sam grad je gotovo do temelja uništen u Domovinskom ratu, 1991. godine.
Sam rat je započeo zbog nezadovoljstva Srbije kada je Hrvatska objavila svoju samostalnost i odlučila izaći iz Jugoslavije koja se samo daljnje krenula raspadati idućih nekoliko godina, sve do 2006. godine. Rat je službeno započeo 21. ožujka 1991. čija je prva meta bio grad na granici; Vukovar. Vukovar se borio ne dopustivši vojnicima Jugoslavenske narodne armije da uđu dublje u Hrvatsku. Boreći se do samog pada Vukovara, 18. studenog 1991. Zbog odlične barikade vojnika toga grada, grad je zadobio titulu grada heroja.
Obrana i Opsada Vukovara je prema stručnjacima najveća i najkrvavija bitka Domovinskoga rata. Prodor u grad, bombardiranje grada koji su ga vječno uništili. Tu su bili i uvelike prisutni ratni zločini kao napadanje civila i bombradiranje zaštičenih bolnica unutar grada. Nastao je veliki kaos i strah u gradu. Sama opsada grada trajala je nekoliko mjeseci gdje su se vojnici neumorno borili za slobodu. Neki od velikih ratnih heroja Vukovara i naše države su: Siniša Glavašević, Blago Zadro, Marko Babić, Luka Andrijanić, Predrag Matanović, Hrvoje Džalto, Ivica Ivanika i mnogi drugi. Ivica Ivanika za vrijeme rata imao je svega dvadeset i tri godine. Bez obzira na njegove godine, bio je ustrajan u svojoj borbi. Svaki put kada bi Jugoslavneska narodna armija bombardirala vodotoranj ili zapalila našu zastavu, Ivica se penjao ne bili ju ponovno postavio. Kada bi ljudi vidjeli novu zastavu, u njima bi to pobudilo nadu i dalo im do znanja da Vukovar još uvijek čvrsto stoji na svojim nogama. Kasnije mu se pridružio i Hrvoje Džalto koji je u to vrijeme imao šezdeset godina. Hrvoje je preživio rat, no nekoliko godina poslije umire od starosti i bloesti. Ivica je poginuo u ratu. Pod okriljem noći, u uništenome vodotornju, penjali su se preko sat vremena na visinu od 50 metara postaviti novu zastavu. Opasnosti od umiranja u vodotornju bile su velike, ali oni nisu posustajali. Njihova imena i danas stoje na vrhu vodotornja gdje se zastava njiše njima u spomen. Danas je vodotoranj memorijalni muzej koji sam i osobno posjetila. Bila sam impresionirana, šokirana, ali i tužna zbog te velike tragedije u Vukovaru. Vodotoranj nije bila ni najgora stvar. Vojnici Jugoslavenske narodne armije su otimali i zlostavljali nevine ljude. Ubijeno je preko 1000 civila u okolici Vukovara, danas dobro poznatoj Ovčari, a zlostavljano preko 7000 ljudi odvedenih u logore koji su se nalazili u Srbiji. Ovčara je veliko i široko polje gdje su ljude dovodili u zgradu nalik na hangar koji je danas Spomen dom Ovčara i zlostavljali. Nakon mučenja su ih sve odveli do velikih iskopanih rupa, grobnica. 20. studenog. 1991. ubijen je ogroman broj ljudi upravo ondje. Svi su ubijeni samo zato što je zapovjednik Jugoslavenske narodne armije tako rekao. Ti su vojnici kao najveće budale bez ikakvih pitanja slušale njegove zapovjedi. Nitko se nije suprotstavio i rekao da je to što čine krivo i pogrešno. Ako je netko smogao snage suprotstaviti se zapovjedniku sigurno je nastradao te se za njega ili nju s razlogom ne zna. Nekoliko desetaka godina kasnije grobnice su pronađene te su ljudi u njima pokopani bili indetificirani. Bez obzira na sve ljude iskopane iz tih rupa još je velik broj njih nestalo. Već trideset godina u cijeloj državi imamo preko tisuće nestalih koje, kako stvari stoje nećemo nikada pronaći. Mnogi su pronađeni, ali ne i preživjeli. U Spomen domu Ovčara izložena su imena i stvari žrtava: Osobne iskaznice, krunice, molitvenici i pisma koja nikada ne bijaše dostavljena onima kojima su namjenjena. Potpuno tamna prostorija, sa metcima u podu gdje jedina svjelost dopire sa natpisa poginulih ljudi. Gledajući sve te ljude, imala sam osjećaj kao da sam ih osobno poznavala. Zamišljala sam kako su se osjećali i kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Loše mi je samo od pomisli na to. Iako nisam kriva za ono što se tim ljudima dogodilo, tako sam se osjećala gjedajući ih. Mog samo zamisliti kako su se njihove obitelji osjećale. Jedan od ubijenih u tom okrutnom ratnom zločinu je Siniša Glavašević. Prvenstveno novinar, ali i pjesnik. Njegov je cilj bio prikazati istinitu situaciju u Vukovaru. Nije govorio ono što su ljudi htjeli čuti, već ono što su morali znati. Bio je prijetnja zbog koje je i ranjen prilikom izlaženja. Kada se konačno oporavio od metka u vrat, izgubio mu se svaki trag. Kasnije je doznato da je 20. studenog zajedno sa ostalima ubijen na Ovčari. Njegove reoprtaže i priče pretvorene u knjigu pod nazivom Priče iz Vukovara. Čitali smo ih u desetom mjesecu za lektiru i mogu reći da su mi uvelike promjenile pogled na Vukovar i sam rat.
Kada čujem riječ Vukovar ili priče iz Vukovara prvo na što ću uvijek pomisliti je tragedija koja je zadesila taj grad potkraj prošloga stoljeća. Slike vodotornja, razrušenih kuća, bolnica prepunih ozlijeđenih te vojnika koji su se borili za našu slobodu prvo je što ću vidjeti. Ne mogu ni zamisliti kako je to bilo, onda kada se bježalo iz svojih domova. Kada se skrivalo u podrumima na prvi znak opasnosti. Svi ti ljudi izgubili su sve što su imali. Vjerujem i dio sebe.
Čitajući Priče iz Vukovara Siniše Glavaševića malo sam bolje razumjela s čime su se ljudi za vrijeme rata susretali. Mogućnosti im tada nisu bile mnogobrojne pa je velik broj onih koji su imali nešto unutarnjega mira vrijeme provodilo razmišljajući. Gradeći sebe iznova sežući do svoje najranije dobi, najdalje prošlosti. Snaga je bila prijeko potrebna. Ne samo vojnicama, već i civilima. Iako su vojnici ti koji su se borili na bojištu za našu državu, bilo je i onih koji su se borili za život. Ozlijeđeni, uništeni, protjerani i bolesni. Vrijeme je učinilo svoje. Svemu treba doći kraj. Bilo to lijepo ili ružno pa je tako i ratu došao kraj. Konačna pobjeda. Sve su priče imalo po nešto zajedničko. Događale su se za vrijeme rata, napisane su od strane istoga autora, napisane su sa karakteristikama lirike, ali po strukturi je to proza. Sve priče imaju isti cilj: navesti čitatelje na razmišljanje i poboljšanje samih sebe. Za one koji su to slušali uživo dojmovi su bili drugačiji. No ipak sve imaju nešto što iz njih možemo naučiti. Nešto o čemu možemo razmišljati. Moja omiljena priča bila je Priča o vremenu. Čitajući ovu priču naučila sam više o tome koliko je vrijeme dragocjeno, skupo, bitno i svima nama potrebno. Vrijeme liječi rane ili barem olakšava teške gubitke. Omogućava da učimo sve što poželimo i kada poželimo. Koliko god vremena ima meni se uvijek čini da prebrzo teče baš onda kada ne treba. Naučila sam da trebamo biti strpljivi, da će vrijeme odraditi svoje, ali i da vrijeme ne bismo trebali podcijeniti. “I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo tražiti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.” Najmanje mi se svidjela Priča o pjesnicima. Makar smatram da je i ona bila dobra na svoj način, mislim da je pisac malo previše uveličao njihovo zanimanje. Nije lako biti pjesnik to sigurno, no bez obzira na to meni je priča bila pomalo dosadna. Najbitnije se nalazilo na kraju što je moglo biti rečeno malo kraće nego što je. Ponajviše sam razmišljala o Priči o vremenu, Priči o neprijateljima, Priči o moru i o Priči o malim i velikim ljudima. Prva priča kako sam već napisala navela me na razmišljanje o vrijednosti vremena. Priča o neprijateljima vrti mi se u glavi ponajviše zbog prve rečenice: “Život je pun zagonetki, ali najzagonetnije je kako od prijatelja nastaje neprijatelj.” To je pitanje zadobilo moju pažnju. Jer poslije svega ni sama ne znam što se točno mora dogoditi da iz prijatelja dobiješ neprijatelja. Tko je onda tu kriv ili je li itko kriv samo je jedno od mnogobrojnih pitanja čije odgovore još ne znam. Priču o moru protumačila sam kao priču o ljudima s velikim snovima. “Razapnu jedra u svojim očima, poljube svoju nesreću, mahnu neshvaćenim ljubavima i pođu i iskrišta.” Mogu ih razumjeti, ali i ne. Snovi mogu biti veliki te kako bismo došli do njih možda ćemo morati žrtvovati dosta toga, no ja osobno ne bi bila spremna odreći se svih ljudi iz svoga života prateći more u beskrajno plavetnilo usamljena i sretna. Zadnja priča je isto tako priča o ljudima velikih snova i onih koji ih sputavaju. Kao dijete sanjala sam da ću jednoga dana biti učiteljica. Od te sam ideje odustala zbog tako zvanih malih ljudi. Rekli su mi da posao nije dovoljno plaćen i da nema smisla. Znam da se na te riječi nisam trebala obazirati, ali jesam. Možda su me uspjeli odgovoriti od mog prvog i tada jedinog sna, ali su me isto tako uputili u nove. Preko svojih nogu će se na kraju i sami pokliznuti dok oni koji su dovoljno odlučni će ih uspješno preskočiti. Mislim da bi svi trebali pročitati Priču o porodici kako bi saznali i naučili vrijednost obitelji. Svoju obitelj imat ćete uvijek, u dobru i zlu. Kada imate problem znate da se njima uvijek možete obratiti. Čekat će vas širom otvorenih ruku, baš kao Bog. Jer ipak: “Gdje najbolje spavate i kod koga?” Mislim da su najznačajnije rečenice u ovim pričama:
- “Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi jer ga vrijeme vremenom satire.”, “Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.”, “Jer tko ljubiti zna, toga ljube.”, “Kada nekoga grlite učinite to punim srcem, cijelim bićem jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.”, “Svijet kakav djeca mogu nacrtati, ne bi se imao s čime usporediti, a to bi uzrokovalo potpun pad svih koji su glumili ozbiljnost i koji nam zapravo, od silne brige za svijet, još i rat izmislili.”, “Još nije kasno.”
- Ove rečenice smatram najznačajnijim zato što mislim da govore kako bi neke stvari trebale biti rečene. Govore o bitnim stvarima i uče nas onome što bi svaki čovjek trebao znati. Služe nam kao motivacija i oslonac u težim trenucima.
Priče su ispunila pa čak i nadmašila moja očekivanja. Nisam ni znala tko je Siniša Glavašević do prije nekoliko dana, a sada mislim da su njegove riječi briljantne. Žao mi je što su ga ubili jer ga nisu razumjeli, ali i ti su ljudi duboko u sebi znali da je on samo govorio istinu i pomagao ljudima kada im je bilo najteže. Ovu knjigu i ove priče preporučila bih svima.
Moj posjet Vukovaru i Baranji bio je odličan i neponovljiv. Bili smo u Kopačkome ritu i okolnih mjestima. Meni je bilo najbolje u Vukovaru gledajući sve prethodno navedene znamenitosti iz rata. Priča me zaprepastila i zaenerisirala za sve ono što se u ratu dogodilo. Mogu reći da me kompletno iskustvo promijelo. Ne mogu dočekati naš izlet u Vukovar iduće godine sa školom te naučiti još mnogo onoga što trenutno ne znam. Mislim da na temelju toga ne bismo trebali osuđivati današnje stanovnike Srbije, ali definitivno ne bismo trebali zaboraviti. Zato zapalite svijeću na 18. studenog svima koji su poginuli u spomen. Ne zaboravite na Vukovar; grad heroja.
Banditosi 